Refraktori su najstarija vrsta teleskopa. Objektiv teleskopa koristi leću za prikupljanje svjetlosti (refrakcija = lom svjetlosti). Refraktori nemaju sekundarnu opstrukciju kao reflektori i katadiopteri, pa je slika oštra i kontrastna. Mali broj optičkih površina omogućuje visoku propusnost svjetlosti (uz uvjet kvalitetnih antirefleksivnih premaza) te je slika sjajnija od reflektora i katadioptera sličnih promjera objektiva. Mana svim refraktorima je komplicirana i skupa izrada leća većih od 120mm.

Ovisno o vrsti leće refraktori se dijele na akromatske i apokromatske. Akromatski refraktori su lakši za izradu (jeftiniji), ali pokazuju optičku grešku koja se naziva kromatska aberacija. Ona se manifestira kao plavičasti halo oko sjajnijih objekata (Mjesec, planeti, sjajne zvijezde). Kromatska aberacija, a time i oštrina, manja je kod teleskopa većih f-brojeva (f/8 i više) i žarišnih duljina. Refraktori f/6 i manje povoljni su za manja povećanja i širokokutne poglede na veće maglice i zvjezdane skupove, ali nisu dobri za velika povećanja potrebna za promatranje planeta.

Apokromatski refraktori koriste posebne vrste stakla radi smanjivanja kromatske aberacije. U imenu često imaju oznaku ED (extra-low dispersion) ili APO. Ova vrsta teleskopa daje najoštriju i najkontrastniju sliku od svih ostalih, ali su ujedno i najskuplji po promjeru objektiva. Vrlo su popularni i kvalitetni za astrofotografiju, ali i za vizualna opažanja jer jednako dobru sliku pokazuju i na malim i na velikim povećanjima.