Povećanje nije mjera za snagu teleskopa. Teleskopi sami po sebi nemaju “povećanje” – imaju određenu žarišnu duljinu i promjer objektiva. Osnovna funkcija teleskopa je prikupljanje svjetlosti, a u tome ulogu igra promjer objektiva – što je veći, veća je površina za skupljanje svjetlosti i slika će biti sjajnija. Povećanje teleskopa određuje se dijeljenjem njegove žarišne duljine i žarišne duljine okulara. Prema tome, teleskop žarišne duljine 1000 mm i okular 25 mm dati će povećanje od (1000/25) 40x. Ako u isti teleskop stavimo okular od 10 mm, povećanje će biti 100x.

Primjetite da se u toj kalkulaciji uopće ne uzima u obzir promjer teleskopa. Refraktor 102/1000 i reflektor 200/1000 će s istim okularom dati jednako povećanje. Naravno, slika će biti sjajnija i detaljnija u teleskopu većeg promjera.

Grubo pravilo je da je 2x promjer teleskopa u milimetrima maksimalno iskoristivo povećanje koje teleskop može podnijeti. U praksi to povećanje može biti veće (kod apokromatskih refraktora ili maksutova) ili manje (kod teleskopa manjih f-brojeva)

Kako odabrati povećanje?

Odabir povećanja ovisi o objektu kojeg se gleda. Maglice i galaksije imaju širok raspon prividnih veličina – npr. velika galaksija u Andromedi, Messier 31, šest puta je veća od punog Mjeseca! Nažalost, prostim okom s tamnog neba moguće je vidjeti samo njezinu sjajnu jezgru, a teleskopom na povećanju od 40x možemo vidjeti samo jedan njen dio. Najljepši pogled na tu galaksiju dobije se korištenjem dvogleda! Još je mnogo objekata koji su prividno veliki i najbolje im pristaje korištenje manjih povećanja. Promatranje nekog objekta uvijek je dobro početi s najmanjim povećanjem.

Iz formule za izračunavanje povećanja može se zaključiti da bilo koji teleskop može teoretski postići bilo koje povećanje. Međutim, prilikom odabira povećanja treba uzeti u obzir da je teleskop ograničen svojim promjerom. Slika je svjetlija što je povećanje manje. S većim povećanjem, ista količina svjetlosti rasipa se na veću površinu i slika postaje tamnija!

Povećanje za objekte dubokog neba

Iz ovog bi se moglo zaključiti da je objekte dubokog neba najbolje promatrati na manjim povećanjima, međutim to je tek djelomično točno. Naime, paralelno sa sjajem objekta ovisno o povećanju, mijenja se i sjaj pozadine, tj. neba. Ljudsko oko bolje vidi kontrast na manjim svjetlinama, pa je dobra ideja probati gledati objekt i na većim povećanjima. Osim toga, zvijezde kao točkasti izvori svjetlosti neće mijenjati sjaj s promjenom povećanja. Na većim povećanjima nebo će biti tamnije i bolje će se vidjeti tamnije zvijezde. To će doći do izražaja kod tamnijih zvjezdanih skupova, naročito kuglastih.

Izlazna pupila

Najjednostavniji način za određivanje povećanja s optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlazne pupile (izlaznog otvora, na engleskom “exit pupil”). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazna pupila je promjer svjetlosnog kruga kojeg vidite u okularu, a može se izračunati dijeljenjem promjera teleskopa (u milimetrima) s povećanjem. Optimalna izlazna pupila za objekte dubokog neba je 1.5 – 2 milimetra. Na teleskopu promjera 200 mm to su povećanja 100x – 133x, a kod teleskopa promjera 80 mm raspon je 40x – 53x. Izlazna pupila nikad ne bi trebala biti veća od 7 mm jer to je najveći mogući promjer otvora zjenice ljudskog oka u mraku. Starenjem se ta vrijednost dodatno smanjuje. Zbog toga se za astronomska opažanja dvogledom ne preporuča koristiti dvogled s izlaznom pupilom od 7 mm (npr 7×50) već manjim (npr. 10×50).

Površinski sjaj

Sjaj objekata dubokog neba označava se u magnitudama, kao što se označavaju zvijezde. Međutim, zvijezde su točkasti izvor svjetlosti, a maglice i galaksije imaju vidljivu dimenziju pa je taj sjaj raspršen po određenoj površini. Zbog toga zapisani sjaj objekta dubokog neba treba uzeti s rezervom jer će biti lakše vidjeti manji objekt koji je npr. mag. 10 nego veći objekt iste magnitude. Dobar primjer su galaksije Messier 101 i Messier 82. M 101, mag. 7.9, dimenzija 29×27 lučnih minuta znatno je teže vidjeti nego M 82, mag. 8.4, dimenzije 11×4 lučne minute.

Galaksije Messier 81 (sredina desno) i Messier 82 (desno blizu ruba)

Planetarne maglice su objekti velikog površinskog sjaja i malenih dimenzija. Dobro ih je promatrati na velikim povećanjima koje bi inače koristili za planete. To su npr. Messier 57 i NGC 7009 (maglica Saturn).

Povećanje za planete

Kod promatranja planeta početnici očekuju najviše detalja na najvećem povećanju koje im teleskop može podnijeti. Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Maksimalno povećanje na planetima uglavnom ograničavaju atmosferske turbulencije, pa se rijetko kada može ugodno promatrati na povećanjima većim od 200x -250x. Veći promjeri teleskopa više su osjetljivi na turbulencije. S prevelikim povećanjem smanjuje se kontrast na površini planeta, pa će biti ugodnije gledati na nešto manjem povećanju.