Na početku treba odmah razjasniti: povećanje nije mjera za snagu teleskopa. Teleskopi sami po sebi nemaju “povećanje” – glavne karakteristike teleskopa su promjer objektiva i žarišna daljina – daljina gdje slika koju prikuplja leća dolazi u fokus. Te dvije karakteristike su uvijek navedene u nazivu ili opisu teleskopa. Prvi broj označava promjer leće u milimetrima, a drugi žarišnu daljinu. Na primjer refraktor 90/900 ima promjer leće 90 mm i žarišnu daljinu 900 mm. Reflektor 200/1200 ima promjer zrcala 200 mm i žarišnu daljinu 1200 mm.
Osnovna funkcija teleskopa je prikupljanje svjetlosti, a u tome glavnu ulogu igra promjer objektiva – što je veći, veća je površina za skupljanje svjetlosti i slika će biti sjajnija. Povećanje teleskopa određuje se dijeljenjem njegove žarišne daljine i žarišne daljine okulara. Prema tome, neki teleskop žarišne duljine 1000 mm i okular 25 mm dati će povećanje od (1000/25) 40×. Ako u isti teleskop stavimo okular od 10 mm, povećanje će biti 100×.
Osim u opisu teleskopa, osnovne specifikacije možete pronaći napisane na samoj optičkoj cijevi teleskopa – promjer leće (D) i žarišnu daljinu (F). Vrijednosti su izražene u milimetrima.
Žarišna daljina okulara je također napisana na samom okularu i izražena u milimetrima. Ponekad je naveden samo broj (bez oznake “mm”), a neki okulari imaju slova ispred broja koji označavaju optičku konstrukciju (npr. H, SR…). Na slici ispod možete vidjeti okulare različitih optičkih konstrukcija, a svi imaju gotovo jednaku žarišnu daljinu. Različite konstrukcije okulara znače razlike u oštrini i kontrastu, bolje antirefleksivne premaze koji omogućuju bolju propusnost svjetla, veće ili manje vidno polje, kvalitetu slike na rubovima vidnog polja i drugo.
Treba napomenuti da se praktički svi okulari mogu koristiti na svim teleskopima. Okular stvara sliku koju teleskop skuplja u fokusu (žarištu). Svi teleskopi imaju prihvat (promjer fokusera gdje se stavljaju okulari) od 1.25″ (inča, što iznosi 31.75 mm). Neki imaju mogućnost prihvata 2″ okulara (50.8 mm). Oni su korisni kod teleskopa većih promjera i velikih žarišnih duljina za postizanje manjih povećanja i korištenje okulara s velikim prividnim vidnim poljem. Teleskopi s mogućnošću prihvata 2″ okulara uvijek dolaze i s adapterom za prihvat 1.25″ okulara.
Na fotografiji možete vidjeti različite optičke konstrukcije okulara žarišnih duljina 20 mm. Dakle, svi oni će dati jednako povećanje, no razlikovati će se u kontrastu, oštrini, vidnom polju i drugo. Svi oni s donje strane imaju cijev promjera 1.25″, pa se mogu koristiti u bilo kojem teleskopu:
Primjetite da se u formuli za izračunavanje povećanja uopće ne uzima u obzir promjer leće teleskopa. Teleskop refraktor 102/1000 i reflektor 200/1000 će s istim okularom dati jednako povećanje jer oba imaju žarišnu daljinu 1000 mm. Naravno, slika će biti sjajnija i detaljnija u teleskopu većeg promjera.
Grubo pravilo je da maksimalno iskoristivo povećanje koje teleskop može podnijeti iznosi 2x vrijednosti promjera teleskopa u milimetrima. U praksi se to može i razlikovati. Npr. kod teleskopa reflektora ili akromatskih refraktora s f-brojem manjim od otprilike f/6 ili f/5 maksimalno iskoristivo povećanje je nešto manje. S druge strane, teleskopi poput apokromatskih refraktora ili katadioptera u dobrim uvjetima mogu podnijeti i nešto veće povećanje. Bez obzira na sve, glavni ograničavajući faktor za korištenje velikih povećanja su turbulencije u zemljinoj atmosferi. Zbog toga se vrlo rijetko može dobiti mirna i oštra slika na povećanjima većim od otprilike 300x.
Efekt treperenja atmosfere možete vidjeti na primjeru Venere snimljene kroz teleskop:
Svako opažanje noćnog neba treba početi s najmanjim povećanjem. Tada se u okularu vidi najveći dio neba i lakše je pronaći objekt koji je slabog sjaja ili možda nije precizno naciljan tražilom. Nakon toga treba odlučiti želite li uopće koristiti veće povećanje. Kod svake promjene okulara valja precizo i strpljivo izoštriti sliku pomoću fokusera teleskopa. Sliku mogu bez korištenja naočala izoštriti i osobe koje imaju neku dioptriju, ali time se ne mogu korigirati druge urođene greške vida, poput astigmatizma.
Odabir povećanja ovisi i o objektu kojeg se gleda. Maglice i galaksije imaju širok raspon prividnih veličina na našem nebu – npr. velika galaksija u Andromedi, Messier 31, čak šest puta je veća od punog Mjeseca! Prostim okom s tamnog neba moguće je vidjeti samo njezinu sjajnu jezgru, a teleskopom na povećanju od 40× možemo vidjeti samo jedan njen dio jer cijela galaksija jednostavno ne stane u vidno polje okulara. Najljepši pogled na tu galaksiju dobije se korištenjem dvogleda! Još je mnogo objekata koji su prividno veliki i najbolje im pristaje korištenje manjih povećanja, a to su najčešće razne maglice.
Iz ovog bi se moglo zaključiti da je objekte dubokog neba najbolje promatrati na manjim povećanjima, međutim to je tek djelomično točno. Naime, paralelno sa sjajem objekta ovisno o povećanju, mijenja se i sjaj pozadine, tj. neba. Ljudsko oko bolje vidi kontrast na manjim svjetlinama, pa je dobra ideja probati gledati objekt i na većim povećanjima. Osim toga, zvijezde kao točkasti izvori svjetlosti neće mijenjati sjaj s promjenom povećanja. Na većim povećanjima nebo će biti tamnije i bolje će se vidjeti tamnije zvijezde. To će doći do izražaja kod tamnijih zvjezdanih skupova, naročito kuglastih.
Sjaj objekata dubokog neba označava se u magnitudama, kao što se označavaju zvijezde. Međutim, zvijezde su točkasti izvor svjetlosti, a maglice i galaksije imaju vidljivu dimenziju pa je taj sjaj raspršen po određenoj površini. Zbog toga zapisani sjaj objekta dubokog neba treba uzeti s rezervom jer će biti lakše vidjeti manji objekt koji je npr. mag. 10 nego veći objekt iste magnitude. Dobar primjer su galaksije Messier 101 i Messier 82. M 101, mag. 7.9, dimenzija 29×27 lučnih minuta znatno je teže vidjeti nego M 82, mag. 8.4, dimenzije 11×4 lučne minute.
Osim nekih iznimki, galaksije su uglavnom relativno malene i za njihovo promatranje će biti najbolje koristiti neka srednja povećanja, okvirno oko 80× ili više. Naravno, sve ovisi o promjeru teleskopa koji se koristi i uvjetima na lokaciji promatranja (količina svjetlosnog onečišćenja).
Neke objekte je definitivno najbolje gledati na većim povećanjima. To su prije svega planetarne maglice – objekti velikog površinskog sjaja i malenih dimenzija. Naziv “planetarne” su dobili upravo zbog svojih prividno malih dimenzija koje su tadašnje astronome podsjećali na novootkrivene planete, Uran i Neptun. To su npr. Messier 57, NGC 7009 (maglica Saturn), Cat’s Eye Nebula i druge. Zanimljivo je da su to jedine maglice kod kojih je moguće vidjeti naznake boje, uglavnom zelenkaste.
Kuglasti skupovi također dobro izgledaju na većim povećanjima. Zvijezde u njima su jako zbijene i tek se na većim povećanjima mogu početi razlučivati pojedine zvijezde na rubovima, a s većim teleskopima i u središtu skupa.
Najjednostavniji način za određivanje povećanja s optimalnim kontrastom je koristeći vrijednost izlazne pupile (izlaznog otvora, na engleskom “exit pupil”). Jedino uz pomoć te vrijednosti dobiti će se jednak kontrast neovisno o instrumentu kojeg koristite! Izlazna pupila je promjer svjetlosnog kruga kojeg vidite u okularu, a može se izračunati dijeljenjem promjera teleskopa (u milimetrima) s povećanjem. Optimalna izlazna pupila za objekte dubokog neba je 1.5 – 2 milimetra. Na teleskopu promjera 200 mm to su povećanja 100× – 133×, a kod teleskopa promjera 80 mm raspon je 40× – 53×. Izlazna pupila nikad ne bi trebala biti veća od 7 mm jer to je najveći mogući promjer otvora zjenice ljudskog oka u mraku. Starenjem se ta vrijednost dodatno smanjuje. Zbog toga se za astronomska opažanja dvogledom ne preporuča koristiti dvogled s izlaznom pupilom od 7 mm (npr 7×50) već manjim (npr. 10×50).
Kod promatranja planeta početnici očekuju najviše detalja na najvećem povećanju koje im teleskop može podnijeti. Pravilo kod promatranja planeta glasi – upotrijebiti najmanje moguće povećanje na kojem će se ugodno moći vidjeti svi detalji koji su u tom trenutku vidljivi. Detalji na planetima uglavnom su puno slabijeg kontrasta u odnosu na ono što astronom amater početnik očekuje. Planete promatrajte sa strpljenjem, kroz duže vrijeme. Oko će se polagano prilagođavati, a vaš mozak naučiti primjetiti i interpretirati detalje slabijeg kontrasta. Gledanje planeta se definitivno treba “vježbati”. Iskusan astronom amater će s vremenom sve lakše uočavati detalje koje početnik neće odmah uočiti. Zato budite strpljivi i nemojte odmah nakon 5 sekundi gledanja odustati od promatranja.
Maksimalno povećanje na planetima uglavnom ograničavaju atmosferske turbulencije, pa se rijetko kada može ugodno promatrati na povećanjima većim od 250× -300×. Veći promjeri teleskopa više su osjetljivi na turbulencije. S prevelikim povećanjem smanjuje se kontrast na površini planeta, pa će biti ugodnije gledati na nešto manjem povećanju.
Prilikom odabira okulara, svakako uzmite u obzir Barlow leće. One se stavljaju u fokuser kao predleća koja povećava žarišnu duljinu teleskopa za 2×, 3× (odnosno koliko piše u specifikacijama modela), a u barlow se umeće okular. Na taj način se povećanje okulara povećava za navedeni iznos, odnosno samo s jednom barlow lećom dobivate dvostruki raspon povećanja svih okulara.
Za promatranje planeta važno je odabrati okular kojim će se moći ugodno i udobno promatrati. Okulari poput plössla su kvalitetni, kontrastni i oštri, ali na manjim žarišnim daljinama koje su potrebne za dobivanje većih povećanja je potrebno jako približiti oko leći da bi se moglo vidjeti cijelo vidno polje. To može biti vrlo neudobno. Zato bi bilo bolje koristiti okulare s većim “eye reliefom”, dakle one kod kojih se cijelo vidno polje može vidjeti s većih udaljenosti (10 mm ili više). Sky-Watcher Planetary okulari su upravo tako osmišljeni, ali naravno postoje i druge opcije.
