Fotografije raznih maglica i galaksija su jako atraktivne, pa najčešće nakon pitanja o prvom teleskopu odmah kreću planovi o prvim astrofotografijama. Međutim, astrofotografija kroz teleskop za početnike to može biti vrlo kompliciran poduhvat. U početku je ipak bolje baviti se vizualnim opažanjima i tako stjecati iskustva u korištenju astronomske opreme. Ipak, fotografiranje noćnog neba možemo pojednostavniti – tako da uopće ne koristimo teleskop! Osim toga, astrofotografija bez teleskopa u zadnje vrijeme postaje sve popularnija. Opremu je lakše transportirati na udaljene lokacije ili ponijeti na obiteljski odmor. Čak i iskusni astrofotografi se na ovaj način često “odmaraju” od kompliciranog i dugotrajnog postavljanja silne opreme, a rezultati koji se mogu dobiti su zaista fascinantni!
Najjednostavniji oblik astrofotografije bez teleskopa je pejzažna astrofotografija. Osnovno što morate imati je moderan digitalni fotoaparat, te čvrsti fotostativ. Ta oprema će vam ionako trebati za bilo kakvu kvalitetniju astrofotografiju. U ovom slučaju vam treba širokokutni objektiv, žarišne duljine 24 mm ili manje. Kraće žarišne duljine omogućiti će snimanje duljih ekspozicija, a da zvijezde ne postanu crtice zbog rotacije Zemlje oko svoje osi. Širokokutnim objektivom treba uhvatiti što veći dio noćnog neba u kombinaciji sa zanimljivim pejzažem. To mogu biti neke atraktivne građevine, ruševine, otoci u daljini ili planinski vrhovi – naravno, što dalje od umjetne rasvjete i svjetlosnog onečišćenja gradova. Sve postavke moraju biti podešene ručno, a najvažnije je pažljivo ručno izoštravanje na neku sjajnu zvijezdu koristeći “live view” na ekranu. Automatika u mrklom mraku jednostavno – ne funkcionira!
Dobre početne postavke su:
Kod fotografija noćnog neba je izražen digitalni šum zbog kojeg je slika zrnata, što otežava daljnju obradu i gube se detalji. Zato se uvijek radi nekoliko uzastopnih fotografija koje se kasnije u obradi moraju registrirati (preklopiti) jedna preko druge, te uprosječiti kako bi se šum smanjio. Registracija je vrlo važna jer se položaji zvijezda na svim fotografijama moraju točno podudarati. Šum je na pojedinačnim fotografijama uvijek malo drukčiji, pa kad se uprosječi nekoliko fotografija (u slučaju pejzažne astrofotografije dovoljno ih je 10-20) dobijemo znatno “čišću” fotografiju.
Za takvu obradu pejzažnih astrofotografija najčešće se koristi besplatni program Sequator. Na gornjem primjeru (izrez fotografije na 100% veličine) možete primjetiti kako se s 30 sekundi ekspozicije i 20 mm širokokutnim objektivom već vide tragovi zbog rotacije Zemlje. To se definitivno neće vidjeti na slikama pripremljenim za internet i društvene mreže, pa čak niti fotografije izrađene na papiru većih formata se neće gledati iz tolike blizine da bi tragovi smetali ukupnom dojmu. Alternativno, ekspozicija bi se mogla smanjiti na 20 sekundi.
OK, pejzažna astrofotografija je cool, ali na njima se vide “samo” sjajnija zviježđa i Mliječni put, a vi zapravo želite detaljnije fotke maglica i galaksija? Vjerovali ili ne, za tu namjenu se i dalje mogu koristiti fotografski objektivi (ili čak mali teleskopi specijalizirani za tu namjenu!) koji će nam omogućiti detaljniji pogled u svemirska prostranstva – bez komplikacija s velikim teleskopima i teškim astronomskim montažama. Ovdje se već govori o “pravoj” astrofotografiji gdje je potrebno koristiti motoriziranu montažu koja će kompenzirati rotaciju noćnog neba, tako da na fotografiji zvijezde ne budu izdužene crtice. Takve male motorizirane montaže se nazivaju “trackeri” – kompaktne su da mogu stati u ruksak ili foto torbu i mogu se postaviti na standardne fotostative. Na trackerima se najčešće koriste objektivi žarišnih duljina od 50 do 200 mm žarišne duljine. Žarišne duljine teleskopa su najčešće od 500 mm na više.
Zvijezde se prividno gibaju kružno oko sjevernog nebeskog pola koji se nalazi u blizini Sjevernjače. Da bi trackeri mogli precizno pratiti gibanje zvijezda, mora ih se precizno i usjeveriti. U tome im pomaže polarni tražilac. Što je preciznije usjeveravanje, biti će moguće snimati dulje ekspozicije i koristiti objektive većih žarišnih duljina. Pojedinačne ekspozicije su najčešće trajanja 2-3 minute.
Navedene žarišne duljine vam se mogu činiti premalene za fotografiranje dubokog svemira i objekata udaljenih tisućama svjetlosnih godina. Međutim, uzmite u obzir da su mnoge strukture u svemiru zapravo ogromne i u stvarnosti im dimenzije mogu biti i po nekoliko desetaka, pa i stotina svjetlosnih godina. Fotografiranjem kroz teleskop ih jednostavno ne možemo obuhvatiti u cijelosti!
Za usporedbu, na gornju fotografiju koja prikazuje zvjezdani skup Vlašiće (Plejade, Messier 45) okružene plavom refleksijskom maglicom, i maglicu Kalifornija (crvene boje od oblaka vodikovog plina) naknadno je dodana fotografija punog Mjeseca. Veličina Mjeseca prilagođena je skali na kojoj je snimljena fotografija – običan 50 mm objektiv s Nikon D5500 fotoaparatom. 50 mm objektiv se inače koristi za “normalnu” dnevnu fotografiju – niti je širokokutan, niti teleobjektiv.
Kao što vidite, Mjesec djeluje vrlo maleno…što zapravo i jest! Ako ispružite ruku, možete ga prekriti malim prstom jer mu je kutna veličina svega pola stupnja. Maglica Kalifornija (nazvana tako jer oblikom liči na državu SAD, kataloški broj NGC 1499) je prividne dužine 2.5°, dakle 4.5× više od prividne veličine Mjeseca! Maglicu Kaliforniju je nažalost praktički nemoguće vidjeti golim okom, čak i velikim teleskopima, ali se može relativno lako fotografirati s lokacije udaljene od svjetlosnog onečišćenja.
Pogledajte usput koliko je međuzvjezdane prašine koja se proteže između ove dvije maglice! A kad isti objektiv okrenete prema najgušćem dijelu Mliječnog puta, onda možete fotografirati ovakve prizore:
Lijeva fotografija je snimljena full frame fotoaparatom (Nikon Z6) s 50 mm objektivom i prikazuje Mliječni put u svom najgušćem dijelu, od Orla do Strijelca. Dolje desno u Strijelcu je poznata crvena maglica zvana Laguna, odnosno Messier 8. Ista maglica vidljiva je na desnoj fotografiji u sredini. Aparat je Nikon D5100 (APS-C format) i 180 mm objektiv. Obje snimke napravljene su pomoću Star Adventurer montaže, a pojedinačne ekspozicije su bile po 2 minute.
Omegon MiniTrack je vrlo povoljan tracker i odličan izbor za početi s širokokutnom astrofotografijom. Malen je i kompaktan, nisu mu čak potrebne ni baterije, i zato je idealan za putovanja jer nećete dvoumiti treba li ga ponijeti sa sobom. S njim dolazi i polarni tražilac za precizno usjeveravanje.
Star Adventurer je jedna od najpoznatijih montaža za širokokutnu astrofotografiju. Ovaj tracker ima ugrađen WiFi, i sve opcije se konfiguriraju preko mobilne aplikacije koja služi kao ručni kontroler. Tracker ima GO-TO funkcionalnost, što znači automatsko centriranje i praćenje objekata na nebu, naravno nakon inicijalne kalibracije na 2-3 zvijezde. Ugrađeni polarni tražioc olakšava usjeveravanje, a u aplikaciji možete vidjeti kako treba točno namjestiti zvijezdu Sjevernjaču na oznakama u polarnom tražiocu. Preko WiFi mreže trackerom možete upravljati putem laptopa ili mini računala (ASIAir, Stellarmate, mini PC…)
AZ-GTi montaža je kompaktna alt-azimutalna GO-TO montaža koja zapravo originalno nije namijenjena astrofotografiji. Međutim, nadogradnjom firmwarea moguće ju je modificirati tako da radi u ekvatorijalnom načinu. Naravno, da bi se koristila kao ekvatorijalna montaža, potrebno je imati tzv. wedge ili kvalitetnu foto-glavu kako bi se RA os mogla usmjeriti prema sjevernom nebeskom polu. AZ-GTi nema polarni tražioc, pa se vizualno ne može precizno usjeveriti. Zato se najčešće koristi u kombinaciji s ASIAir ili StellarMate mini računalima za kontrolu astrofotografske opreme. Korištenje AZ-GTi montaže na ovaj način preporučamo samo iskusnim astrofotografima – početnicima će biti jednostavnije koristiti Minitrack ili Star Adventurer, ali budući da neki modeli teleskopa dolaze u kompletu s AZ-GTi montažom, svakako treba spomenuti i mogućnost astrofotografije.
Budući da digitalni fotoaparati u sebi nemaju mogućnost namještanja ekspozicija duljih od 30 sekundi, morati ćete nabaviti eksterni okidač s intervalometrom. Sky-Watcher Star Adventurer i AZ-GTi montaže imaju mogućnost direktnog spajanja s fotoaparatom pomoću “snap” kabela. Kontrola vremena ekspozicije i broja okidanja radi se pomoću smartphone aplikacije.
Na početku svakako napravite 3-4 test fotografije i provjerite jesu li vam na pojedinačnim ekspozicijama zvijezde oštre. Ako su izduljene, bolje je skratiti ekspozicije ili provjeriti da se usjeveravanje nije poremetilo prilikom postavljanja opreme. Kod zrcalnih fotoaparata namjestite odgodu okidanja (mirror lock-up) jer se može dogoditi da prilikom podizanja zrcala dolazi do vibracija. Ovako će snimanje fotografije početi nekoliko sekundi nakon podizanja zrcala.
Treba nastojati da ukupno vrijeme snimanja bude što duže. U početku ćete možda misliti da je 1 h dovoljno, ali nakon prvih obrada vidjeti ćete da je potrebno minimalno 2-3 sata ukupnog snimanja da bi se u obradi postigli zaista kvalitetni rezultati. Naravno, snimati treba s lokacije što dalje od svjetlosnog onečišćenja.
Za početak obradu možete napraviti u besplatnom programu Sequator. Odličan je za pejzažne astrofotografije sa stativa i bez praćenja, ali dobro radi i za praćene astrofotografije. Za ozbiljniju obradu tu je još jedan besplatan program, Siril, kojeg se isplati proučiti. Na kraju tu su i komercijalni program Astro Pixel Processor te naravno PixInsight, program kojeg preporučaju svi ozbiljni astrofotografi.
